Deveto svojstvo haridžija je da oni islamskim učenjacima ne pridaju nikakav značaj ukoliko se ne slažu sa njihovim mišljenjima i stavovima. Stoga, nije čuda da su prve haridžije smatrali da su oni učeniji od Alije, radijallahu anhu, od Abdullaha ibn Abbasa i drugih ashaba. Tako su se odnosili i prema najučenijim tabiinima, poput Hasana Basrija, rahimehullah. Naime, pošto Hasan El-Basri nije htio da se priključi haridžijama koje je predvodio Ibn Eš'as u njihovoj pobuni i borbi protiv zulumćara Hadžadža ibn Jusufa, već im je zabranjivao takvu vrstu pobune, oni su napustili njegova predavanja i rekli su: ”Zar da slušamo i pokoravamo se ovom otpadniku?!” Zatim su ga vrijeđali na osnovu njegovog porijekla i govorili da je on oslobođeni rob. Na kraju su završili tako da su svi pobijeni i da se Hadžadžova dominacija nad njima povećala. (Ibn Sa'd, Et-Tabekat, VII/163.) Isti odnos prema ulemi imaju i savremene haridžije, koji sve učenjake koji se ne slažu sa njihovim vjerskim diskursom (a nijedan učenjak se ne slaže sa njima) nazivaju “ulemom taguta”, ”ulemom hajza i nifasa” i sl. @islamskoznanje