SjeΔam se, dok sam jednom stajala na namazu, moj trogodiΕ‘nji sinΔiΔ me dozivao. Stajao je pored mene, tapΕ‘ao po ramenu i, iako mu se nisam odazivala, uporno me dozivao, onako kako to djeca
redvno rade kada mi stanemo na namaz.
U sobu utrΔa njegov dvije godine stariji brat, povede ga za ruku, govoreΔi:
βVidiΕ‘, mama sada priΔa sa Allahom, ne moΕΎe priΔati i sa tobom.βZastala sam.
Da li sam ja zaista onakva kakvom me moj sin vidi?
Da li zaista razgovaram sa Allahom?
Jesu li moje sedΕΎde, zaista moji razgovori sa Allahom ili su one samo plod svakodnevne navike?
β¦.
Prije ramazana, poradimo na naΕ‘im namazima, a tu uvijek ima posla.
#preuzeto