Sjećam se, dok sam jednom stajala na namazu, moj trogodišnji sinčić me dozivao. Stajao je pored mene, tapšao po ramenu i, iako mu se nisam odazivala, uporno me dozivao, onako kako to djeca redvno rade kada mi stanemo na namaz. U sobu utrča njegov dvije godine stariji brat, povede ga za ruku, govoreći: “Vidiš, mama sada priča sa Allahom, ne može pričati i sa tobom.” Zastala sam. Da li sam ja zaista onakva kakvom me moj sin vidi? Da li zaista razgovaram sa Allahom? Jesu li moje sedžde, zaista moji razgovori sa Allahom ili su one samo plod svakodnevne navike? …. Prije ramazana, poradimo na našim namazima, a tu uvijek ima posla. #preuzeto